Kultura i religija

Naročito je akt o verskoj toleranciji cara Jozefa omogućio svim iole brojnijim etničkim zajednicama da brzo po doseljavanju podižu svoje bogoslužbene hramove. Mada je bilo i starijih gradova, brzo je Novi Sad postao centar duhovnosti srpskog naroda južne Ugarske. Kultura, kao viši oblik ljudske misli i stvaralaštva, u Novom Sadu sudbinski je vezana za nastanak prvih hramova, iz kojih potiču prva likovna dela, oltarske pale, drvorezbarstvo, knjige, notni zapisi...

Sakralni objekti obogaćuju urbanu i ambijentalnu vizuru grada. Imena slikara, književnika, arhitekata i umetničkih zanatlija, već u prvoj polovini 18 veka stvorili su bazu kulturnog miljea, koji danas pripadaju, u širem smislu, istoriji umetnosti. Plodna delatnost nastavljena je i tokom 19 veka, pri crkvama ali i individualnim stvaralaštvom pojedinih umentika. Slanje potomaka na najprestižnije evropske univerzitete ili „uvoženje“ kvalitetnih umetnika sa raznih strana, zanatno su pospešili kulturološki konteinuitet.

Preseljenje Matice srpske 1864. imalo je veliki značaj za kulturne prilike u Novom Sadu, koji postaje centar. Od prenete biblioteke, čiju je bazu činio fond Save Tekelije, nastala je Biblioteka Matice srpske, a od mnogobrojnih slika i drugih predmeta formiran je Muzej Vojvodine od koga je potom odvojena Galerija Matice srpske. Plemeniti zadužbinari, među kojima su i bačke vladike, pomažu razvoj kulture. Putujuće pozorišne družine, posebno pregorna delatnost Joakima Vujića početkom XIX veka, pripremili su put za osnivanje Srpskog narodnog pozorišta 1861. godine, najstarijeg na južnoslovenskim prostorima.