Branovački, Stevan

Branovački, Stevan, pravnik, političar, javni radnik (Senta, 1. VII 1804 - Novi Sad, 8. II 1880)

Osnovnu školu i prvi razred gimnazije završio je u Senti, drugi u Subotici, od trećeg do šestog u Baji, sedmi i osmi i filozofiju u Segedinu a pravne nauke u Požunu (1826). Praktikant je bio u Bečeju kod Bačko-potiskog distrikta i kod Kraljevske table u Pešti. Advokatski ispit položio je s odličnim uspehom 1828. i otvorio kancelariju u Senti. Počasni podfiškal Potiskog distrikta i staratelj Siročadskog stola u Senti bio je od 1831. Za supstituta senatora u Magistratu Potiskog distrikta izabran je 1842, a 1848. za solgabirova (sreskog načelnika) u Senti kao prvi neplemić u tom zvanju. Revolucionarna zbivanja zatekla su ga u banji Fired, odakle šalje ostavku na zvanje ne vraćajući se u Sentu. Prezimio je u Baji, no s proleća 1849. bio je primoran da se skloni u Zemun. Srpska narodna uprava imenovala ga je za sreskog načelnika u Palanci, no tamo nije ostao dugo, ponovo beži u Zemun i Beograd. Posle revolucije vratio se na senćansko imanje, a 1850. njegov školski drug Isidor Nikolić, komesar Vojvodstva, imenovao ga je za komesara Bačko-potiskog distrikta. Kada je distrikt posle godinu dana ukinut, imenovan je za sudiju privremenog zemaljskog suda za Vojvodstvo u Novom Sadu, za sudiju Okružnog suda u Novom Sadu (1854) i za potpredsednika istog suda sa titulom zemaljskog sudije (1859). Državnu službu napustio je 1861. i posvetio se javnom radu. Varoš Novi Sad birao ga je za poslanika Ugarskog sabora 1861, pa ponovo 1865-1868. Revnosno je zastupao srpske interese pri uvođenju zakona o narodnostima i o autonomiji Mitropolije srpske.

Kada je Miletić preuzeo upravu Srpske čitaonice u Novom Sadu, izabran je za predsednika njenog Pozorišnog odbora koji osniva Srpsko narodno pozorište avgusta 1861. Sa sekretarom Zmajem potpisuje prvi Poziv srpskom narodu na prilaganje za pozorište. Načelnik Društva za SNP bio je do 1868. i ponovo 1871-1874. U Upravni odbor Matice srpske izabran je 1864. a od 1865. do 1867. bio je njen potpredsednik. Prvi put za predsednika Matice srpske izabran je 1867. a posle Subotićevog jednogodišnjeg predsednikovanja 1868. on je do smrti bio predsednik, vodeći Maticu neoštećenu kroz njen najmučniji period. Takođe je bio i predsednik Srpske crkvene opštine u Novom Sadu (1868-1872) i jedan od patrona gimnazije. Više godina, počevši od 1868, bio je predsednik Prve trgovačke i obrtničke banke. Pošto je Miletić drugi put suspendovan kao gradonačelnik, nasledio ga je i tu dužnost obavljao tri godine. Uprkos pretnji suspenzijom, nije sprečio narodne manifestacije povodom Miletićevog izlaska iz zatvora 1871. Iste godine pomagao je prikupljanje priloga za Bokeljski ustanak. Bio je biran za poslanika Starobečejskog sreza na Preobraženskom srpskom saboru 1872, ponovo 1875, kada je predsedavao Saboru koji bira patrijarha, te 1879. za stalnog potpredsednika Srpskog sabora. S puno snage i oduševljenja priključio se mlađoj političkoj struji i zaštitio svojim renomeom dostojanstvo Sabora pred agresijom vlasti. Veliki ugled uživao je u redovima Ujedinjene omladine srpske. Nije bio čovek spisateljskih sklonosti - od njega je ostalo štampano samo nekoliko saborskih govora i interpelacija zbog kojih su ga zvali srpskim Katonom.

Mesto u političkoj i kulturnoj istoriji Srba zaslužio je "čvrstom rodoljubivom voljom i revnošću" i neumornim zalaganjem. Ožalilo ga je celokupno "prečansko" Srpstvo: toplim napisima S. Miletić, a J. J. Zmaj pesmom, Matica crnom zastavom (sedam dana), komemoracijom i pomenima, crkve su osam dana zvonima objavljivale njegovu smrt.

LITERATURA: Berislav Berić, O Srbima u Senti, KS 1835, knj. XI, 271-272; S. Miletić, Stevan Branovački, Nad grobom Branovačkog, Zastava, 1880, br. 21, 22; Stevan V. Popović, Stevan Branovački, Javor, 1880, br. 7, 217-222; Vasa Stajić, Novosadske biografije, I, Novi Sad 1936, 96-102; Živan Milisavac, Istorija Matice srpske, II, Novi Sad 1992. B. Kovaček