Trandafil, Marija

Trandafil, Marija, dobrotvorka (Novi Sad, 25. XII 1816 — Novi Sad, 14. X 1883)

Potiče iz ugledne novosadske porodice Popović. Otac Ćira, trgovac, majka iz porodice Tajčević iz Osijeka, brat Marko Popović. Rano je ostala bez roditelja, a brigu o njoj preuzeo je rođak Hadži-Kira Nikolić, uspešni osječki trgovac. Nije poznato njeno školovanje, ali se zna da je bila pismena i čitala nemačku literaturu. Za Jovana Trandafila, knjigovođu Hadži-Kire Nikolića, udala se 31. januara 1832. Sa sobom je donela veliki miraz koji je Jovan uspešno uložio u trgovinu pokrovcima i erdeljskim suknom te je brzo uvećao bogatstvo i u vlasništvu imao veći broj kuća u Novom Sadu i Osijeku. Ostavši rano bez dece bračni par se posvetio dobrotvornom radu. Testamentom iz 1860. odredili su da se od prihoda sa 476 jutara zemlje obrazuje fond za školovanje siromašnih darovitih učenika, deo imovine poklonili novosadskoj, somborskoj i osiječkoj bolnici, obnovili Nikolajevsku crkvu u Novom Sadu (1862) koja je teško oštećena u bombardovanju 1849. Posle suprugove smrti 1862. nastavila je da uvećava imovinu i da se bavi dobrotvornim radom. Deo njene humanitarne delatnosti bio je usmeren na brigu o novosadskoj sirotinji: pomagala ju je u odeći, ogrevu, hrani, nabavljala je udžbenike siromašnim đacima, venčavala je i materijalno pomagala siromašne bračne parove, novčano pomagala udovice, bolesne je smeštala u zgradu pravoslavne bolnice, za vreme velike gladi šest nedelja je hranila novosadsku sirotinju bez obzira koje su vere. Za vreme Prvog srpsko-turskog rata 1876. bila je predsednica odbora za prikupljanje pomoći srpskim ranjenicima. Drugi deo njenog dobrotvornog rada odnosio se na kulturno-prosvetnu delatnost: osnovala je fond za stipendiranje siromašnih talentovanih đaka Novosadske srpske gimnazije, kao i fond za materijalnu pomoć Nikolajevske i Uspenske crkve. Obnovila je ikonostas Uspenske crkve i obnovila jermensko-katoličku crkvu, a po njenom nalogu izrađen je i mermerni krst koji se danas nalazi u porti novosadske Saborne crkve. Njeno najveće zaveštanje bilo je osnivanje Zavoda za srpsku pravoslavnu siročad čiju je upravu poverila Matici srpskoj. Odredila je novčanu svotu za podizanje zgrade u kojoj će Zavod biti smešten i od koje će se izdržavati njegovi pitomci, i propisala pravila rukovanja Zavodom. Zgrada Zavoda završena je 1912. i u njoj je bila smeštena i Gradska čitaonica. Matica srpska se u zgradu Zavoda uselila 1926. a dom za siromašnu decu preseljen je u novosagrađenu zgradu na Sajlovu 1927.

Nije bila omiljena u kulturnoj novosadskoj javnosti a sa suprugovim rođacima posle njegove smrti vodila je duge parnice oko nasledstva, te je u par navrata teško oklevetana. U društvenom životu svoga staleža nije učestvovala, veze sa savremenicima održavala je preko odabranih i dobro plaćenih poverenika. Njena pisma ne postoje ili nisu sačuvana, a podaci o privatnom životu su oskudni. Sahranjena je pored supruga i dece, Sofije i Koste, u Nikolajevskoj crkvi u Novom Sadu.

Odlikovana je ordenom Crvenog krsta

LITERATURA: O., Marija Trandafil, velika dobrotvorka naroda srpskog, Javor, 23. X 1883, 1347—1359; Matica spska, 1826—1926, Novi Sad 1927, 576—580; Vasa Stajić, Novosadske biografije, III, Novi Sad 1940, 157—166; Živan Milisavac, Istorija Matice srpske, II, 1864—1880, Novi Sad 1992, 633—635; Leposava Kljaić, Zaslužni novosadski Grko-cincari s kraja 18. i u 19. veku, Novi Sad 1998, 29—34; Gordana Stojaković, Znamenite žene Novog Sada, I, Novi Sad 2001, 76—77. Aleksandra Nikolić